glazba uvijek pronađe mjesto
Najčešće pjesme na sprovodima

Pri posljednjem ispraćaju glazba uvijek pronađe svoje mjesto. Često izrazi ono za što obitelji ne nalaze riječi, pa joj se posvećuje pažnja jednaka odabiru cvijeća ili lijesa. Britanski Co-op Funeralcare, jedna od najvećih pogrebnih tvrtki u Ujedinjenom Kraljevstvu, već desetljećima bilježi koje skladbe ožalošćeni traže za obred. Iz prikupljenih podataka vidljivo je da se ukus mijenjao iz naraštaja u naraštaj, no težina koju glazba nosi u tim trenucima nije se umanjila.
Što otkrivaju brojke
Istraživanje Co-op Funeralcarea, koje je prenio britanski list The Mirror, donosi nekoliko zanimljivih nalaza. Sprovodu na kojemu je svirala omiljena glazba preminule osobe nazočilo je 62 posto ispitanih odraslih, a njih 42 posto već zna koje skladbe želi čuti na vlastitom ispraćaju. Brojke pokazuju da se obred postupno pomiče od strogo propisane forme prema ispraćaju koji odražava ukus i osobnost pokojnika.
Posebno je vidljiv pad zanimanja za orguljaše. Tijekom posljednjih pet godina broj zahtjeva za njihovo sviranje smanjio se za trećinu, a tradicionalne higlamne, među kojima je i "Gospodin je moj pastir", sve rjeđe završavaju na popisu odabranih skladbi. Pop-glazba danas vodi s udjelom od 25 posto, klasika drži 20, a rock 19 posto. Folk, jazz i filmska glazba dijele preostali prostor.
Glas koji ostavlja pečat
Prvo mjesto godinama drži "My Way" Franka Sinatre. Razlog je u tekstu koji nabraja uspone, padove i odluke donesene prema vlastitoj savjesti. Kada njegov prepoznatljiv glas ispuni kapelu, ožalošćeni dobiju izgovorenu misao koju im je samima teško oblikovati. U pjesmi prepoznaju priznanje da je osoba u lijesu svoj put prošla do kraja, na vlastiti način i bez ispričavanja.
Drugo mjesto zauzima duet "Time to Say Goodbye" Andree Bocellija i Sarah Brightman. Skladba je u engleskoj duetskoj inačici prvi put izvedena 1996. uoči posljednjeg profesionalnog meča njemačkog boksača Henryja Maskea, a otada je znatno nadišla taj prvotni kontekst. Bocellijev tenor i sopran Sarah Brightman zajedno tvore zvuk koji u kapeli rijetko prođe bez suza.
Treće mjesto zauzima "Over the Rainbow" u izvedbi Eve Cassidy. Pjesmu je proslavila Judy Garland, no Cassidy joj je svojim mekim vokalom dala drukčiji ton. Njezina prerana smrt dodatno je obilježila tu izvedbu, koju obitelji često biraju za ispraćaje osoba preminulih u mlađoj dobi. Cassidyjino tumačenje u posljednjim je godinama po broju zahtjeva nadmašilo izvornu verziju.

Pjesme zahvalnosti
"Wind Beneath My Wings" Bette Midler na četvrtom je mjestu od početka 2000-ih. Napisana je za film "Beaches" iz 1988., priču o dvjema prijateljicama i njihovu druženju kroz desetljeća. U temelju skladbe leži zahvala upućena osobi koja je drugu osobu, tiho i bez priznanja, vodila kroz najteže razdoblje života. Kada je obitelji odaberu za sprovod, pjesma najčešće progovori o roditeljstvu, partnerstvu ili dugogodišnjem prijateljstvu.
"Angels" Robbieja Williamsa unosi u kapelu nešto vedriji ton. Williams je više puta u medijima isticao da pjesma nije posvećena određenoj osobi, već nosi misao kako se preminuli na svoj način vraćaju i bdiju nad onima koje su ostavili. Vjera da ljubav ne staje s posljednjim dahom razlog je tome što je skladba osobito tražena u mlađim obiteljima.
Među novijim dodacima na ljestvici nalazi se "Supermarket Flowers" Eda Sheerana. Pjevač ju je napisao nakon smrti bake, a tekst opisuje trenutak u kojem mu majka iz bolničke sobe odnosi posljednje stvari. Iskrenost prizora čini pjesmu posebno teškom za one koji se opraštaju od djeda ili bake. Mlađa publika u njoj prepoznaje vlastito iskustvo gubitka, pa je njezin uspon na popisu odabranih skladbi iz godine u godinu sve brži.
Klasici koji ne stare
Sedmo mjesto pripada pjesmi "Unforgettable" Nata Kinga Colea. Topli baritonski vokal snimljen 1951. godine ima vlastitu težinu, no još snažniji emocionalni naboj dolazi iz obrade objavljene 1991., u kojoj Coleova kći Natalie pjeva duet sa snimkom očeva glasa, više od dva desetljeća nakon njegove smrti. Mnoge obitelji upravo tu verziju doživljavaju kao zvučnu poveznicu između naraštaja.
"You Raise Me Up" u izvedbi irskog sastava Westlifea često se bira kada se djeca opraštaju od roditelja. Obrada iz 2005. godine prepoznatljiva je hrvatskoj publici, no izvorno ju je 2002. snimio norveško-irski duet Secret Garden, prema tekstu Brendana Grahama. Tekst izražava zahvalnost za sve što je preminula osoba u životu značila i bira se kada uobičajen govor više nije dovoljan.
"We'll Meet Again" Vere Lynn pjesma je s posebno dugom poviješću. Nastala 1939. godine, tijekom Drugoga svjetskog rata postala je neslužbena himna britanskih vojnika i njihovih obitelji koje su godinama čekale povratak s fronte. Na pogrebne obrede ušla je kao podsjetnik na uvjerenje da se voljeni rastaju samo privremeno, a dodatnu javnu težinu vratilo joj je obraćanje kraljice Elizabete II. u travnju 2020. godine, kada je upravo tim stihovima završila govor o pandemiji.
Smijeh na kraju puta
Deseto mjesto na popisu zauzima izbor koji mnogi posjetitelji ne očekuju. "Always Look on the Bright Side of Life" Erica Idlea, poznata iz završne scene filma "Život Briana" skupine Monty Python iz 1979., jedna je od najtraženijih skladbi na britanskim sprovodima. U Co-op Funeralcareu pojavu pripisuju otočkoj sklonosti pronalaženju komičnoga čak i u najmračnijim okolnostima, prepoznatljivoj već generacijama u britanskoj književnosti i kazalištu. Prepoznatljivi zvižduk i ironičan refren tako postaju svojevrstan posljednji naklon, a okupljeni ispraćaj umjesto jecaja često završavaju osmijehom.
Takav odabir obično govori da je preminula osoba željela skup koji nalikuje njoj samoj, bez stišanih glasova i pognutih ramena. Iskustvo britanskih pogrebnika pokazuje da humor i tuga uspijevaju zajedno boraviti u istom prostoru, a ova skladba na tom popisu najjasnije pokazuje koliko se shvaćanje sprovoda u posljednja dva desetljeća izmijenilo.
Kako obitelji biraju
Odabir skladbi rijetko se događa nasumično. U većini slučajeva članovi obitelji zajedno prelaze kroz uspomene i navike preminulog, pa odluka izvire iz onoga što su voljeli, slušali ili pjevušili dok su bili među njima. Pjesma koju je otac slušao u autu, ona koju je majka voljela na radiju ili melodija uz koju je djed znao razvedriti obiteljska okupljanja često sama nameće svoje mjesto u programu.
Pogrebnici i glazbenici koji redovito sudjeluju u obredima preporučuju odabir dviju do triju skladbi koje se razmjeste na tri ključna trenutka, najčešće pri ulasku, tijekom obreda i pri izlasku. Predugačke kompozicije znaju opteretiti atmosferu, dok prekratke ne ostavljaju dovoljno prostora za prikupljanje misli, pa se kao najprimjereniji raspon obično navodi trajanje od tri do pet minuta po pjesmi.
Stručnjaci savjetuju da se izbor ne svodi isključivo na trenutačno popularne skladbe s ljestvica. Ako je pokojnik bio vezan uz jazz, blues, folk ili tradicionalnu narodnu glazbu, upravo je obred prilika da se taj dio njegova ukusa istakne. Glazba odabrana za sprovod godinama poslije ostaje u sjećanjima ožalošćenih, pa svaki naslov na popisu zaslužuje istu pažnju kao i ostali dijelovi obreda.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare